Šumanovci - IzvorBošnjaci – UkorijenjenostOtok – Povezanost
Šumanovci - Izvor
Teško je odrediti zašto ljudi dolaze u Šumanovačko svetište. Ne postoje jasni povijesni podaci koji bi označili ili datirali neki konkretan događaj koji je formirao svetište. Mnogo je fragmentarnih podataka koji upućuju na neke tradicijske osnove i osjećaje koji su doveli ljude na ovo mjesto, ali oni su povijesno toliko davni da je teško objasniti zašto suvremeni čovjek kontinuirano dolazi ovdje. Bilo bi površno oslanjati se samo na naviku, tradiciju ili neki još banalniji razlog poput neodređene potrebe za duhovnošću ili strahopoštovanjem pred nepoznatim i duhovnim, pogotovo u današnje vrijeme kada tradicija i strahopoštovanje ubrzano gube vrijednost. Sve bi to ponekad i djelomično moglo vrijediti, ali općenito, zašto i kako svetište živi čak i kad mu se ne usmjerava posebna pažnja, izmiče sveobuhvatnom objašnjenju koje bi cijeli fenomen stavilo ad acta.
Ograničiti duhovno samo racionalnim okvirom nikada nije bilo uspješno niti moguće. Tko god je promatrao čovjeka dovoljno dugo, otvorenih očiju, morao je uvidjeti da su izvori iz kojih ljudska bića crpe snagu kako bi mogli rasti i živjeti, daleko dublji i drugačiji od onoga što se može ponuditi, uokviriti i objasniti tradicijom ili inercijom od bilo koje druge materijalne ili psihološke odrednice. Ona ostaje ista čak i ako osoba koja dolazi na takve izvore i koja te izvore traži nije svjesna onih pravih. Objasniti prirodu s nekoliko poteza i mehanizama jednako je nemoguće kao i objasniti čovjeka i cjelokupno njegovo postojanje i potrebe u nekoliko poteza, čak i ako su ti potezi jasni i figurativni.
Zašto ljudska bića uporno osjete žeđ za duhovnim, unatoč tome što oni sami ili čitava kultura u kojoj žive pokušava ignorirati duhovnost, pitanje je vrijedno istraživanja. Daleko bolje i važnije pitanje je zašto konstantno nastaju i postoje novi i stari duhovni izvori, štoviše neovisno o izravnim naporima koje ulažemo u njih. Jedno je htjeti i tražiti izvor, više ili manje uspješno, a sasvim drugo je pronaći ga. Postojanje izvora nas nadilazi, kako u prirodi tako i u duhovnosti. Kako i zašto se stvaraju okolnosti koje omogućavaju izbijanje izvora na površinu nikada do kraja ne možemo dokučiti, čak ni u prirodi bez izvora nema života, nema prirode kakvu poznajemo, nema biljaka ni šuma. Možemo priznati da u prirodi gotovo strateški postoje izvori, kao i okolnosti koje omogućuju život cijelim ekosustavima, postavljenim onako kako ih poznajemo i kakve ih trebamo. Bez izvora moglo bi biti života na određenim mjestima, ali on bi bio znatno drugačiji, znatno oskudniji.
Šumanovci nisu svetište utemeljeno nekim dekretom ili posebnim događajem, to nije svjesno utemeljen izvor, to je izvor koji je naoko spontano nastao u šumi i privlači bez jasnog objašnjenja, ali postoji i - živi. Ako vjerujemo da duhovno nije samo slijepa sila koja se pokorava nekim nepoznatim dinamikama, ako vjerujemo u kršćanskog Boga koji je osoba, onda Njegovi postupci i Njegovi izbori nisu ni na koji način slučajni ili nasumični. Svaki izvor koji On postavi ili dopusti ima svoju svrhu kako u prirodi tako i u duhovnosti. U neiscrpnoj Mudrosti izvori nastaju tamo gdje su potrebni za rast, za navodnjavanje, za hranu i za život. Šumanovci su vrelo kojemu ne možemo do kraja sagledati dinamiku ni početke. Unatoč tome, ono postoji stoljećima, neovisno o nama, privlači, navodnjava i očito je neophodno upravo ovdje za ljude koji tu dolaze s namjerom ili su samo u prolazu. To je svjestan proboj duhovnog u materijalno. Nudi nam se, poziva nas i ne prestaje. Nudi se upravo ovdje i upravo po Blaženoj Djevici Mariji i njezinoj prisutnosti na ovom mjestu.
Izvor usred šume? Možda nam poručuje nešto o vlastitom izvoru i korijenima, o povezanosti nas i cjelokupnog prirodnog svijeta, o nečemu što nam je potrebno, o tempu i načinu života, o obitelji, o načelima duhovnosti, o divljenju, o našoj malenosti, o Božjoj darežljivosti i o Božjoj naravi, o otvorenosti i ljepoti. U tišini šume pokušajmo osluškivati taj izvor. Neka nam pri tome pratnja bude zagovor, primjer i prisutnost Blažene Djevice Marije, kojoj je ovo svetište i posvećeno.
Bošnjaci – Ukorijenjenost
'Čovjek i priroda su neizbježno povezani'. To je vrlo jasna činjenica ponovljena više puta, toliko puta da možda olako prelazimo preko nje, ili nakon što je izgovorimo možemo očekivati zaslužene ekološke kritike. Ali čovjek i priroda oblikuju jedno drugo, to je međuovisnost koja je dublja od same ekološke svijesti. Ova isprepletenost čovječanstva i prirode duboko je ukorijenjena u način postojanja na određenom mjestu, u određenom prirodnom staništu. Nadalje, taj suživot oblikuje čovjeka i utječe na prirodu, te stoga cijeli proces zahtijeva našu veliku i cjelovitu pažnju. Naša ukorijenjenost, posebice ona povijesna, u određeno prirodno stanište i određene nacionalne prilike stvara naš identitet, a naš identitet određuje naše stavove prema različitim aspektima stvarnosti koja nas okružuje. Naši stavovi često upravljaju našim postignućima čak i više nego što primjećujemo. Malo je mjesta u kojima je ta povezanost čovjeka i prirode, okruženja, identiteta i stavova tako jasno vidljiva kao što je to u Bošnjacima.
Obično očekujemo da se sve važno događa na velikim i poznatim mjestima, pa tako i očitovanje materijalnih i duhovnih principa, naprotiv, poznata izreka ističe da je 'lakše sakriti iglu među drugim iglama nego li u plastu sijena'. Svako selo priča svoju jedinstvenu priču, a sela je mnogo, pogotovo u Slavoniji. Stoga, tko god je uložio malo više hrabrosti nego što je turistički uobičajeno, da se upusti u otkrivanje posebnosti u nečemu naizgled uobičajenom i slučajnom, sigurno nije ostao razočaran – ni u jednom kutku Hrvatske. Priroda, ljudi i povijest ovdje su toliko isprepleteni da se materijalno, duhovno, prirodno i nadnaravno otvoreno otkrivaju kao povezani, svakome tko je spreman gledati i slušati. Povezanost čovjeka s prirodom i povezanost Boga s ovim svijetom, kao i šuma koja okružuje, oblikuje i hrani ovo mjesto puno je veći organizam nego što mi to možemo pojmiti. Ljudska povijest, identitet i duhovnost koja se razvija na određenom mjestu puno je veći kompleks nego što ikada možemo zamisliti.
Teško se oteti tom očekivanju da se posebne i nadnaravne okolnosti, ljudi i događaji pojavljuju samo na posebnim, nadnaravnim i neobičnim mjestima. U isto vrijeme propuštamo vidjeti da se posebno i nadnaravno često rađa u skrovitosti običnog, usred običnog i po zagovoru "običnog". Najčešće se posebno rađa iz onog običnog koje je izgrađeno na dobrim temeljima, izraslo iz čvrstih korijena. Ipak, nije nam lako prihvatiti da se negdje dogodilo nešto posebno ili nadnaravno, pa kad čujemo o tome često sumnjamo, a još više ako se dogodilo na nekom neočekivanom ili malo vjerojatnom mjestu. Primjerice, teško je povjerovati da veliki sportaši i znanstvenici dolaze iz najobičnijih obitelji, iz našeg malog, jednostavnog i često napaćenog naroda, pa čak ni da mala sela svojim običnim životom mogu biti izvor nečeg posebnog i vrijednog.
Ljudi uvijek očekuju da se izvanredno dogodi na nekom posebnom mjestu i u nekim posebnim okolnostima ili jednostavno negdje drugdje. Svakako je dobro provjeriti i ne biti lakovjeran jer svijet je pun prijevara. Ipak, ovdje se radi o našim temeljnim stavovima ili uvjerenjima i očekivanjima koja zauzimamo o tome što je moguće te kako i gdje se može ostvariti neočekivano, autentično, izvanredno i kvalitetno, na svim područjima od materijalnog i ekonomskog do intelektualnog i duhovnog. Ne zaboravimo da naši stavovi često oblikuju naše ishode. Svijest o identitetu, zdrava tradicija, dobra formacija i kvalitetni korijeni temelji su za izvanredno i nadnaravno. Svi smo pozvani graditi ovakve temelje, svatko u svom lokalnom, možda malom i običnom okruženju, ali teško je biti ‘vjeran graditelj temelja' – to je možda i najteži zadatak. Graditelj često ne vidi puno dalje od onoga što je ispred njega. Dakle, ustrajno graditi i vjerovati u cjelovit projekt, u identitet koji nas nadilazi, čin je vjere, duboke vjere. Štoviše, u teškim i izazovnim situacijama to se može činiti i kao ludost.
No, nije u skladu s mentalitetom kršćanstva tražiti senzaciju izvan čovjeka i izvan onoga što čovjek jest, naime duboko je kršćanski tražiti Božji govor, Božje očitovanje i Božju novost, upravo kroz ljudsku malenost i jednostavnost. Blažena Djevica Marija je najbolji primjer za to. Marija ne privlači svojom odvojenošću od nas, svojim nijekanjem nas i svega što je zemaljsko, nego naprotiv svojim prihvaćanjem, svojim dolaskom i svojom uronjenošću u sve što je vezano uz našu materijalnu stvarnost. Ona na pravi način uranja u čovječnost, kroz poštovanje i sudjelovanje u svemu što je ljudsko, i radosti i patnje. Uostalom, to je put kojim i Krist dolazi. On dolazi kroz ono što je ljudsko, što je konkretno, što je malo, što je lokalno i nacionalno. Ali on od toga nikada ne pravi prepreku, već priliku za transcendenciju i za dublji približavanje čovjeku. Na taj način naš identitet, ljudski, duhovni i nacionalni ako se ispravno shvati, postaje most prema Bogu, ali i prema drugim ljudima, sve ako je njihov identitet i drugačiji. Biti čovjek, biti human, biti konkretan, imati poštovanja, biti povezan sa svojom okolinom, prirodnom i duhovnom, ono je što nas čini autentičnima i što nam omogućuje približavanje i drugima i Bogu. Zaključno, ne treba očekivati samo posebne okolnosti i posebna mjesta da bi se ostvarilo i napredovalo nešto izvanredno. To je ono što Tolkien također objašnjava: 'Neki vjeruju da samo velika sila može obuzdati zlo, ali otkriveno mi je još nešto. Shvatio sam da razne sitnice, svakodnevna djela običnih ljudi pomažu obuzdati tamu. Obična ljubav i dobrota.'
A što je s čudima? Mogu li se i u običnim selima dogoditi čuda? Sveti Augustin je zapisao 'da se čuda ne događaju u suprotnosti s prirodom već u suprotnosti s onim što smo mi navikli smatrati prirodom'. Možda je prirodno biti običan i vjeran, a to bi već samo po sebi moglo biti čudo.
Otok – Povezanost
Živimo u vremenu u kojem je važno biti povezan sa svijetom oko sebe. Važno je biti telekomunikacijski povezan, važno je biti prometno povezan, nitko više ne živi izolirano, nitko više nije zadovoljan izolacijom i izoliranim životom, osobito ako je svjestan mogućnosti povezivanja, mogućnosti da mu mjesta i sadržaji budu lako dostupni. Možemo, doduše, reći da je ljudima povezanost oduvijek bila važna jer su u svakom vremenu težili da nađu načine kako da se što efikasnije povežu prostorno, robno i komunikacijski, a da smo mi možda samo prva generacija ljudi kojoj je pošlo za rukom da nađe efikasne i brze načine da to uspije. Nažalost, to se često događa na račun prirode, resursa i zdravlja. No, nama su povezanost i dostupnost očito toliko važne da smo za njih spremni mnogo toga žrtvovati pa tako i ono što nikako ne bismo trebali ni smjeli. Mjesta i gradovi razvijali su se upravo na mjestima koja su uspijevala biti povezana i koja su olakšavala povezanost među drugim važnim točkama. Tako je povijesno i s Otokom, iako ime Otok naoko sugerira izolaciju.
No da bi neko mjesto zaista imalo u sebi života, nije dovoljno samo ljudsko nastojanje da se ostvare putevi povezanosti. Mnogo su važniji prirodni preduvjeti, jer međuigra prirode i ljudskog djelovanja stvara putove i mjesta pogodna za život. Sama ljudska želja nije dovoljna; postoje i na djelu su mnogo moćniji mehanizmi koji određuju može li se ljudska težnja za povezanošću, za životom na određenom mjestu zaista ostvariti. Isto je tako i s ostalim živim svijetom, oblici života koji doprinose raznolikosti i ovo mjesto čine posebnim, bogatim životom i ugodnim za čovjeka ovise o mnogo dubljim mehanizmima, primjerice o velikom sustavu podzemnih voda i o povezanosti koju ovo područje za vrijeme poplava ostvaruje sa rijekama Savom i Bosutom, sa širim sustavom života i gibanja koji onda i ovom području daje život i oblik kakav vidimo i kakav cijenimo kao prirodno bogatstvo i kakav imamo potrebu obilježiti, proučavati i zaštititi. Taj prirodni fenomen i sustav povezanosti uči nas da je za život, za obnovu, za napredak, za stvarnu povezanost i iskustvo važno izaći iz sebe. Jedino ako izađemo iz sebe ili ako dopustimo da nešto dođe do nas možemo nešto novo dobiti, nešto novo otkriti, biti obogaćeni i promijenjeni. Jedino ako se odvažimo na stvarno i autentično iskustvo možemo istinski doživjeti to drugo i novo. U današnje vrijeme sveopće povezanosti i sveopće digitalizacije ne smijemo zaboraviti da iskustvo prirode, šume, susreta, drugoga... nije moguće „proguglati“, već da je u to iskustvo potrebno u potpunosti ući, potrebno je ući u tu povezanost da bismo se osjetili njezinim dijelom, da bismo osjetili čemu pripadamo.
Često, osobito kada odemo u prirodu, kažemo da smo „pronašli sebe“. A kad počnemo istraživati tu povezanost, najčešće nađemo svoje korijene, nađemo ono što je dubinski naše, čega smo dio i gdje pripadamo. To nam je jasno na fizičkoj razini, jasno nam je i na psihološkoj, no isti princip govori nam i o duhovnim stvarnostima.
Promislimo li o ljudskoj želji i težnji za povezivanjem i o čovjekovoj stvarnoj povezanosti s mnogočime u zbiljskome svijetu, teško ćemo zaključiti da je čovjek u svojoj biti biće koje nije u povezanosti na svim razinama. Teško je i samo zamisliti čovjeka koji ne bi bio povezan i s duhovnom stvarnošću. Štoviše, mogli bismo ustvrditi da je sama težnja za povezanošću već po sebi duhovna stvarnost. Naši su korijeni i u duhovnome, u mnogo većem sustavu kojega smo dio, u mnogo širem sustavu života i gibanja koji i našoj nutrini i našim težnjama daje život i oblik kakav vidimo. No, kao što možemo naučiti i od fizičkog svijeta, sama naša želja za duhovnim nije dovoljna. Tek međudjelovanje onog Božjeg i onog ljudskog stvara plodno tlo za naš duhovni život. Duhovnu stvarnost također je potrebno upoznati da bismo zaista mogli živjeti tu povezanost, da bismo zaista mogli živjeti općenito jer bez duha čovjek nije cjelovit. Da bismo i duhovnu stvarnost mogli poznavati, potrebno je imati osobno iskustvo, osoban susret, potrebno se odvažiti i izaći iz sebe, izaći u susret. Naime, ni duhovne stvarnosti nije moguće „proguglati“.
Slično kao pri otkrićima u susretu s prirodom, tako ćemo i u osobnom susretu s Bogom, ako se na njega odvažimo, naći svoje dublje korijene. Naći ćemo korijene sebe kao bića, korijene koji nadilaze samo povezanost s prirodom i životnim silama, korijene koji nadilaze same slijepe mehanizme i energije – zapravo ćemo naići na Osobu koja s nama ima specifičnu i svjesnu povezanost, na Oca koji je tvorac našeg života i koji je s nama svojevoljno neodvojivo povezan, na čiju sliku i mi osjećamo potrebu za povezivanjem, za sudjelovanjem, na čiju sliku smo i mi sami osobe. Korijeni i dubine našeg bića, korijeni naše osobnosti jesu u Bogu i u povezanosti i odnosu s njim. Ta povezanost poput naše povezanosti s ostatkom svijeta konstantna je, odvija se u svim okolnostima i uvjetima, u našoj svakidašnjici, a tiče se i ukupne svrhe našeg postojanja. No, ponekad nam je ta povezanost u našem svakodnevnom životu sakrivena kao što nam je i povezanost s ukupnim svijetom sakrivena sve dok se ne susretnemo s nekim istaknutim i osobito očuvanim dijelom, s nekim djelićem netaknute prirode. Zato nam Bog i daruje osobite i jedinstvene prirodne ljepote, da nas podsjeti na našu povezanost i na naše korijene. U duhovnom nam svijetu daruje duhovne izvore i osobito pak Blaženu Djevicu Mariju i njezina svetišta, a njih u našem narodu ne nedostaje, kao osobit dio očuvane duhovne prirode i kao primjer i podsjetnik na našu povezanost i naše duhovne korijene. Zahvaljujući toj povezanosti mi smo i u teškim vremenima opstali zajedno kao narod. Povezanost sa šumom i poznavanje šume spasilo je ljude iz Otoka od neposredne ugroze Turaka, a povezanost s duhovnim korijenima i poznavanje svojih korijena očuvalo ih je od gubitka identiteta. Otok je nastao kao povezanost: povezanost ga je oblikovala, povezanost ga je i spasila.
